Pomislih mila, doć' ću ti:
U osvit dana pešterskog
Dok k'o bosonoga Venera
po rosi ranog sabaha
bistrome jezdiš potoku
da u lubici čamovoj
perajkom u rukama drvenom
pepelom čamašir zapariš.
Da te sa sabaha posmatram
kako dignutih pačaluka
i dimija na krsta zasukanih
uzdišem za nogama bijelim.
Dok ti pod šamijom svilenom
sitnom ojicom kićenom
pleteni vire uvojci,
i niz pleća se saginju
dole k života izvoru.
Dok mi pahuljo bosonoga
ti čamašira hrnjagu
po suncu zubatom zimskome
kraj hladnog potoka ispiraš!
Svaka mi mis'o na tebe
dah u lubini presjeca.
To nije ni malo važnije,
od moje požude buntovne
dok te se umjesto usnama
širom raskolačenih očiju
s nabreklih tvojih oblina
izvorskih sokova napajam
dok mi se u tjela čulima
raspjevanih 'tica poj
i kvasne perajke zvuk
sa uzdasima miješa.
Dok ti na glatka ramena
sa ibricima zem-zema
meleci života slijeću
da ko grlica na rosi
lice blistavo umiješ.
Da spereš đunaha tragove
gladnog drznika pešterskog
mene bludnika što ti je
na svjetlopisu prirode
mehlemnu dušu ljubio.
Dok ti na vrancu azginom
iz šipražja gustog izranjam
i grabim sebi u zagrljaj
čvrst ko mi besa djedova
ko riječ mojih predaka,
i vodim svome čardaku
u zemlju mojih djedova
mom zavičajnom Sandžaku!
Autor Redžep Škrijelj